Eniac slavi, Toshiba časti

Danas je tačno 10 godina kako imam računar. I danas se sećam, 11. mart 2000. godine, 21:34 uveče i burazov profesor informatike mi donosi jaku Pentium dvojku na kućni prag. Verovatno sam jedini tada znao da će taj dan da mi promeni celokupni život od tada, i zbog toga brižno zapamtio datum i vreme ne bih li nekada u budućnosti to slavio kao neki jubilej. 10 godina to svakako jeste.

I zaista promenio mi se promenio život. Računar bih kad tad dobio to stoji, ali tajming kupovine računara je bio idealan kako su se tek javljale tehnologije koje su omogućavale da kreiramo sve i svašta. Krenuli su prvi sajtovi, tezge, online prijateljstva, Internet je postajao sve brži i jeftiniji, a danas smo tu gde jesmo i bavimo se čime se bavimo a sve je to usko povezano sa računarima. Verovatno se sećate onih priča s početka 2000tih, gde su svi spominjali računare kao posao budućnosti i kako će tu biti para. Sećam se i da sam, kako nisam nikom mogao da objasnim šta je to FON, obično govorio Informatika, računari, nešto oko kompjutera i svi su kapirali da je to nešto od čega će moći pristojno da se živi. Danas živimo tu budućnost, poznavanje rada na računaru je ekvivalent pismenosti u savremenom društvu, kao što je Facebook mlađim generacijama pandan ličnoj karti (ako nisi tamo ne postojiš neki vole da kažu).

Druga lična revolucija je nastala u trenutku kada sam kupio “mališu“? Netbookovi su bili potpuni hit prošle godine, te sam se i ja podvrgnuo trendu, a zajedno sa Telenor internetom ispunio i svoju LWP (laptop wireless priroda) filozofiju. Ležaljka na Adi, ledena kafa i posao svakako deluju mnogo više motivišuće od svakodnevne kancelarijske atmosfere. Kreativa traži promenu, a mobilnost je upravo i omogućava.

Tehnologija nas je promenila, dala nam ono svoje najbolje i uvukla duboko u svoje okrilje. Kad sam menjao paket sad na mobilnom (a to sam radio u petak što je klasičan fail), četiri dana sam bio bez mobilnog. Dovoljno vremena da shvatite koliko ste vi zavisni od ovih stvarčica. Sa kevom se nikad ne bih čuo jer nikad nisam kući, a nisam siguran ni da bih uspeo da sa nekim dogovorim gde i kako da se nađemo, jer mobilni su nam dali tu fleksibilnost da u svakom trenutku možemo da menjamo planove, što verovatno i nije toliko dobro. A da ne pričam kako bi bilo bez nevidljive braće Googlea i Wikipedije onda kada se sa ortacima kladimo u pivo ko je kad rođen, koliko je visok ili koliko je poena da na nekoj tekmi… Znam da ima sve ovo i svojih mana, ali neka, ne bih da se menjam, volim svoje spravice :)

Ispričaj tvoju laptop priču

Obzirom da je jubilej red je da se počastimo kako dolikuje. Zajedno sa Toshibom, u okviru njihove akcije “Bez obzira na sve garancija” podeliću 4 Toshiba S20 Camileo kamere onima koji ispričaju najzanimljiviju laptop priču u komentarima. Akcija se nekako super pogodila sa ovim jubilejom, a pored mene učestvuju i Goran i Miloš pa bilo bi cool da učestvujete samo na jednom mestu da se ne biste ponavljali. Priča treba da ima 1000-1500 karaktera, dakle ne previše ali opet da dočara neki zanimljivi trenutak sa svojim laptopom. Bilo da je to ono čuveno padanje sa stomaka dok ste zaspali gledajući omiljenu seriju, nevolje sa flat kablom, ili iskopavanje blaga iz tastature totalno je na vama, a siguran sam da imate neku zanimljivu anegdotu. Akcija traje od danas do 5. aprila kada ću iščitati sve komentare i odrediti pobednike, pa onda zajedno uz piće negde da proslavimo. Možda 7 dana kasnije, kada budem slavio još jedan jubilej, a vi pogodite koji je ;)

Osvoji Toshiba s20 camileo kameru i na FB


, , , , ,

Zavisnik ili društveni kapitalista?

Moja društvena karijera u poslednje vreme baš i ne sija. Na Twitteru sam tek ponekad, od Buzza sam odustao, a Facebook već odavno shvatam kao posao. Obaveze su učinile svoje, no ostavimo tu ličnu priču po strani i dohvatimo se termina društveni kapital, i koliko eventualna neaktivnost na društvenim medijima može da ugrozi isti.

Fans

Photo: monitorpop

Jedna od polemika koja se prožima u prethodnih godinu dana, jeste i potreba za zapošljavanjem posebne osobe koja bi se bavila društvenim medijima u kompanijama. Oni na koje ćete najpre uperiti prst kada se spomenu društveni mediji snažno će stajati iza činjenice da je neophodno imati osobu koja se brine vašim nastupom na društvenim medijima. Oni drugi će, pomalo podrugljivo, govoriti o tome kako je zapošljavanje klinca koji će ostavljati statuse na Facebook-u čist luksuz i novotarija koju će u ova krizna vremena najradije preskočiti. Istina je kao i uvek negde između. Za većinu privrednih subjekata ovaj posao možda može i da radi PR menadžer ili sekretarica dok će drugi nivo early adoptera ipak napraviti korak napred i zaposliti osobu. Period neaktivnosti u poslednje vreme bacio me u razmišljanje o važnosti redovnog prisustva na društvenim medijima, a posledice istog (ne radikalne ali ipak očigledne) navele da ipak stanem na stranu ovih drugih.

Šta je društveni kapital?

Društveni kapital nije karakterističan samo za društvene medije ali je na njima doživeo potpuni procvat. Takoreći, društveni mediji su postali platforma za njegov rast i jačanje. Iskoristiću citati iz diplomskog jedne od čitateljki, Belme Rizvanović, da dam i stručnu definiciju ove pojave a kasnije i objasniti ljudskim jezikom:

Društveni kapital je relativno nov koncept u društvenim naukama kojim se izražava sposobnost pripadnika jedne zajednice ili grupe da kolektivno deluju radi ostvarenja svojih zajedničkih ciljeva.

Društveni kapital je vezivni materijal, lepilo koje pomaže ljudima da svoje ostale: finansijske, fizičke i ljudske kapitale, stave u funkciju unapređenja svog zajedničkog dobra i, kao takav, on je delimično preduslov razvoja. S obzirom da je reč o relativno novom konceptu, ne postoji jedna opšteprihvaćena definicija, ali većina njih govori o «sposobnosti društvenih struktura i stavova koji ih podržavaju da povećaju efikasnost kolektivne akcije» .

Najopštije rečeno, društveni kapital predstavlja produkt vaše aktivnosti širom društvenih medija. To su svi oni ljudi sa kojima smo svakodnevno u kontaktu, odnosno kako bi Istok rekao ljudi koji vide/reaguju na naše aktivnosti na društvenim mrežama. Mi smo tu zbog njih, koristimo naše potencijale da im pomognemo, a za uzvrat dobijamo njih kao naše najbolje promotere. Lojalnost dobija novu dimenziju, a word of mouth živi svoje najbolje dane.

Prisutnost i vreme na internetu

Kao što postoji već klišeizirana izjava da je biznis maraton, a ne sprint, situacija je dosta slična i na društvenim medijima. Rezultate ne možete imati sad i odmah, već se krugovi pratilaca vašeg brenda šire sporo i pomalo razočaravajuće dok ne dođu do čuvene tačke preloma. Kada među vaše fanove uđu i nešto influentnije ličnosti, brže će i rasti njihov broj, a sve to mora i da bude ispraćeno vašom odgovarajućom aktivnošću.

Aktivan korisnik “upada u oči”, ako uzmemo primer Twittera, lakše će se ljudi vezati uz vaš brend ako ste tu i aktivni, ako pratite šta oni rade i pomažete im u sferi vašeg delovanja (Overiti @planbhr profil). Tako ćete izgraditi sopstveni online identitet i dobiti horde brend advokata. Neaktivnost sa druge strane učiniće da brzo budete zaboravljeni. Ako samo idemo po onoj da je 1 godina na webu, 6 godina u offline svetu sve će vam biti jasno… Web je konstantan izvor novih stvari, i koliko god dobro nešto radili, pitanje je koliko ta stara slava može da traje.

Voditi naloge na ovim medijima nije lako, zahteva svakodnevnu prisutnost i pažnju, kako bi ispunjavalo osnovne postulate real time weba. Kako vi reagujete kad vam neko odgovori na mail posle 15 dana? Tako isto reaguju i korisnici koji vam se obrate na nekoj od društvenih mreža za pomoć, i očekuju da ste vi zaista tamo kad već imate profil.

Profesionalni community management

I na kraju definitivan trend za 2010. godinu trebao bi da bude profesionalni community management, odnosno vođenje korporativnih naloga na društvenim mrežama, i sve veći broj kompanija koje se interesuju za isti. U Hrvatskoj je Borja vrlo uspešno krenuo sa Jasno i Glasno, a u Hr imamo još nekolicinu firmi koje nude slične usluge. U prvim redovima su Twitter zavisnici, a pitanje je trenutka kada će se ovaj trend preseliti kod nas. Prilika za sve nas da krenemo u neki novi biznis? Verovatno, ali ostaje da vidimo…


, , , ,

Navučen na Buzz

Google Buzz - došao je tiho i ušao u legendu kako naš narod voli da kaže. I zaista, gotovo ništa nisam čuo o ovom proizvodu do pre par dana kada je neko twitnuo kako Google planira FB, twitter killer danas poznat kao Buzz.

Photo: spazzo_1493

Prva pomisao prilikom predstavljanja Google Buzza bila je, omg Google se više ne loži na svoje priče sa pozivnicama. Očito ih je loženje ljudi za Wave poprilično opeklo pa su se potrudili da ovaj put vrebaju iza leđa. I to im je delimično uspelo, integracija sa superpopularnim Gmailom dovela je do toga da samo za jedan dan verovatno imamo više aktivnih korisnika nego na Twitteru (već imam oko 200 followera). Ni sam to nisam očekivao, ali eto desilo se, međutim postavlja se pitanje da li je Buzz dovoljno catchy servis da se ljudi tu i zadrže. I Wave je isto tako bio prepun prvih dana, borilo se “za kartu više” a danas, to je neki tamo sajt koji verovatno niko ne koristi.

Rupa na saksiji

Buzz je onoliko revolucionaran koliko i goblen Mona Lize, ne može se reći da iza toga nema truda, ali osnovna ideja je naprosto već viđena. Pljunuti FriendFeed sa nešto naprednijim mogućnostima upravljanja fotografijama i videom preuzetih iz Wave-a. O dizajnu by Google ne treba trošiti reči, nije fensi poput TweetDecka ali iza svake njihove ideje stoji milion razloga.

Međutim i ta reciklirana ideja ima par ozbiljnih mana koje mogu ugroziti rast baze korisnika. Ideja sa spamovanjem a la Facebook jednostavno ne pije vodu kada je u pitanju licni mail, napredniji će sve to uspešno pustiti kroz filter a ostale će posle nekog vremena smoriti te već danas imate nekolicinu koji su sklonili Google Buzz. Najveći problem je zapravo u tome što ne možete kontrolisati količinu mailova koja stiže ljudima, ako se samo jednom zakače na jedan od vaših buzzova verovatno će vas proklinjati do kraja dana, makar mene već jesu :) Mute, opet preuzet iz Wave-a, takođe ne vrši posao makar u ovoj fazi tako da se definitivno odaje utisak da se sa spamom treba pozabaviti, do tada evo malog saveta da uklonite uz filtere buzz mailove.

Malo detaljnije o samom konceptu pročitajte na Netokraciji.

Kako ukloniti Google Buzz mailove iz inboxa?

Nemke je napisao fin tutorial kako napraviti filter za Google Buzz mailove tako da budu manje smorni, pa sam bio dovoljno slobodan da ga podelim sa Vama:

1) Kreirati novu labelu - Buzzing (ili slicno)

2) Kliknuti “Settings” u gornjem desnom uglu pa zatim na “Filters”

3) Kliknuti “Create new Filter” i u polju Subject upisati Buzz, kliknuti Next Step

4) Kliknuti box “Skip the Inbox” i “Apply the Label” gde cete izabrati label koji ste stvorili

5) Kliknuti box “Also apply filter to x conversations bellow” i konacno Create Filter

Gotovo!

Nešto poput zaključka

Kapiram da će se koristiti buzz ako ostane uz Gmail ali je pitanje koliko će gore popisane mane uspeti da drže ljude na istom. Facebook je ipak nešto više od ovoga, dok Twitter ima svoje prednosti u praćenja trendova i gomile podaplikacija. Ono što može da bude zanimljivo jeste integracija sa Google Mapsom i njihovim Latitude servisom čime Buzz postaje punokrvna location-based društvena mreža, što takođe nije revolucionaran koncept (imamo i GoWallu i FourSquare) ali opet multiplatfomnost Googlovih proizvoda itekako može zaseniti slavu ova dva. Gowalla još uvek podržava samo iPhone (navodno i Android ali nesrećno je to), Foursquare je nešto bolji, ali Google mape imaju svi smart telefoni tako da će većini ovo biti novi koncept.

Ono što još možemo primetiti jeste ta neka Googlova putanja u monopolistu umesto monopoliste. Počeli su malo da smaraju sa težnjom da budu sveprisutni u svim nišama, i umesto da puste male i kvalitetne sajtove da se razvijaju svojom bazom i činjenicom da sve daju besplatno gaze sve oko sebe. Možda je to dobro za krajnjeg korisnika, ali nikako za tržište, zamislite samo da sutra nemate više Gmail.


, , , , ,

Ponovo radi blog

Konačno posle nekoliko dana neaktivnosti blog je ponovo up and running, promenjen je hosting zahvaljujući Mileusni pa se nadam da ovakvih ispada u budućnosti neće biti. Ono što svakako zabrinjava jeste da više od mesec dana ništa nisam napisao, a verovatno to ne bih ni primetio da blog nije radio neko vreme i da me baš vi niste obavestili o istom. Čudna vremena…

Photo: Stephen Mitchell

Nekada sam znao blog da posetim i 20 puta dnevno, spavam nad statistikama gledajući koliko ljudi je pročitalo ono što sam celog tog dana pisao i dobar deo vremena mislio o tome šta ću sledeće napisati. Sa godinama taj blogerski entuzijazam odumre, pišete ređe i verovatno kvalitetnije a kumulativno sve dođe na isto. Međutim pomalo me je sramota činjenice da 5-10 dana nisam bio na svom blogu i da Ribaro nije primetio ko zna do kad bi ostao neaktivan. Hteo sam čak i da pišem, na lageru imam i nekoliko dosta zanimljivih draftova ali kada dođete u fazu da vam fale reči bolje i ništa da ne objavljujete.

Nije to razočaranje ili neka depresija, više plod zaista čudnog januara. Još uvek se borim sa činjenicom da je bleja period iza mene i da me u narednih par 10tina godina čeka ništa do suvi rad. Nije da mi smeta rad, štaviše prija mi osećaj koji imate kada završite neku veliku stvar i onako puni entuzijazma čekate da krenete dalje, ali mi smeta nedostatak slobode. Kada postanete deo institucije, sva ona šetanja po Srbiji i regionu gotovo kada god to zaželite, ili dani kada se sakrijete od ostalog sveta, ugasite telefon i gledate ceo dan serije postanu samo razloge za nerviranje, svoj život ste posvetili nekom drugom i ostaje vam da se prepustite. Nema dinamike, koliko god kreativni bili čeka vas sudbima Čaplinovih Modernih vremena. Strana firma, odlični radni uslovi i povoljna atmosfera za rad, ne znače i savršene radne uslove  već bolje od tužnih domaćih, sanjaju se velike plate i žive mali životi. Izdvojite se na sekund sa strane i zapitate čemu sve to, dok u ogledalu vidite žrtvu kapitalizma sa izraženim životinjskim nagonom prema novcu.

Šta nam uopšte ostaje? Ne znam, verovatno mesta poput ovog da budu epitaf minulog nezadovoljstva, odrasli smo u suviše malim sredinama da bismo bili dovoljno smeli da istupimo napred i pokušamo ponovo ili sami. Oni koji trebaju da te podrže uvek ćete odgovarati i biti za sigurnu varijantu, a svaki pokušaj buntovnog života pozivaće na onu - šut sa rogatim ne može…


, , ,

Godina 2009

Godina je vrlo glup vremenski period. Naizgled dovoljno duga da pokrenete revoluciju, a u stvarnosti tih 365,25 dana prođe i da se ne osvrnete, a muka zbog navikavanja na novu brojku koju pišete pored školskog rada zna da potraje i mesecima. Jedino dobro je u tome, što i ako zaglibite u prethodnoj godini, ovaj brzi prolazak nekako i da novu nadu, natera vas da postavite neke novogodišnje rezolucije u nadi da će jedna brojka promeniti i vas. Placebo je čudo.

2k9

Postavlja se pitanje da li ova godina, kao epski glupava uopšte zaslužuje rekapilutaciju. Većina bi je najradije zaboravila, kriza, gripovi, navijači i ostale velike stvari, treba ih zaboraviti. Međutim, zaboravljanje je ovde bežanje od realnosti, izbegavanje dragocenih pouka koje nas teraju da oprženi mlekom duvamo u jogurt.

Multitasking fail

Verovatno najdragocenija pouka koju sam izvukao iz ove godine jeste da ne postoji nešto kao multitasking. Svevišnja osobina koju svaki wannabe-menadžer mora imati u CV-u je jedna od većih zabluda savremenog društva. Jedina stvar koja fercera jeste one-thing-at-a-time a da sam to ranije shvatio verovatno bih sad bio dipl. ing. Godina je počela sa novim poslom i 4 zaostala ispita, a leto sam dočekao u istoj poziciji. Priče o vašim rođacima koji su sa 10kama završavali fakultete i radili svakodnevno noćnu smenu Prve Petroletke su savremene bajke, možda su oni zaista postojali, i možda je Napoleon zaista radio 16 stvari u isto vreme, ali ja kao običan čovek nisam u stanju to da radim. Freelance je OK, daje vam određenu fleksibilnost u usklađivanju aktivnosti te i nekako stignete da uradite više stvari odjednom ali svakodnevni odlasci na posao ne ostavljaju vam puno vremena do da odremate ili odgledate neku seriju. I tako sam srljao cele godine, prestao da radim da bih završio fax i započeo vožnju, krenuo opet da radim a nisam diplomirao itd. Kao preskakanje prepona u stiplu, možeš da skočiš koliko god u vis, na kraju ćeš završiti u bari.

The rise of hate

Mnogi su u poslednje vreme komentarisali kako sam postao neopevani hejter. I to definitivno stoji, postao sam užasno negativan po pitanju mnogih stvari koje se dešavaju u Srbiji da sam više puta pomišljao da odem u toku ove godine. A onda sam razmislio malo i shvatio da nije to samo problem do mene već do većine ljudi ovde. Koliko ljudi znate koji imaju optimističnu sliku o domaćem tržištu? Malo, jako malo…

Pored toga ova zemlja te tera da budeš namrgođen, negativan i nadrkan jer izgleda da samo to prolazi. Brže ćeš stići kući ako voziš žutom trakom, bolje ćeš proći ako podmićuješ, nasilje je još uvek najefikasniji oblik pregovaranja u nas… Ako nisi takav postaješ mlakonja, i zicer varijanta za iskorišćavanje. Jedan od razloga što nisam položio vožnju je i u tome što sam vozio časove 4 meseca, a to zbog činjenice da sam bio fleksibilan sa instruktorom. On će naravno uvek imati nešto bitnije, i neke učenike koji polažu u narednih 7 dana, a tebi kao nekom ko želi da ispadne fer sledi patka.

Blog, konferencije i tako to

Blog sam malo zapostavio ove godine kada je intezitet pisanja u pitanju. Ali, gledajući sve tekstove iz 2009. godine shvatam da je možda i tako bolje. Dobar deo tekstova je bio solidno ispraćen kako sa posetom tako i sa brojem komentara a nekoliko meseci je bilo i preko 10.000 mesečnih poseta. Verovatno to nije najviše ikada, ali ne mogu da kažem da nisam zadovoljan.

Što se konferencija tiče ove godine sam malo iskulirao sa tim segmentom, te sam išao samo na one na kojima sam predavao. A verujem da će i toga u budućnosti biti sve manje da ne bih smorio ljude svojim senzacionalističkim predavanjima o društvenim medijima. eTrgovina, BizBuzz i Tweetokracija, dosta od mene, vreme je neko novi da stupi na scenu.

I za kraj

Nemojte dopustiti da vam godina prođe bez odmora. Meni je ovo druga godina u kojoj nisam išao na odmor, i nekako sam preživeo taj čuveni depresivni novembar ali što duže odlažete to vam se sve više nezadovoljstva skuplja i postajete pretnja po porodicu, prijatelje i širu okolinu. Ako nemate novac, postoji mnogo varijanti tipa odlazak na selo ili kod prijatelja na vikendicu gde se možete sasvim solidno odmoriti za isto novca koliko bi vam trebalo za život u mestu gde živite. Kao što sam gore spomenuo za multitasking često precenimo svoje mogućnosti a posledice mogu biti vrlo neprijatne po okolinu. Dajte sebi oduška, na kraju krajeva ako ste preživeli 2009. teško da vas može bilo šta sprečiti.


, , , ,

365. dan godine 2009.

ngeg

Kako je poslednji dan godine verovatno ste već nadobijali gomilu neverovatnih čestitki koje zajedno šalju manje više istovetnu poruku, želeći vam jako srećnu novu godinu. Tako da ova moja čestitka nema nikakvog smisla, štaviše možda će vas i smoriti jer ih je bilo previše ovih dana. Ipak, zaslužili ste da vam čestitam pa sam se potrudio da malo iskočim iz klišea i umesto jelke, zeka i leptirića stavim Marvina, depresivnog robota iz Autostoperskog vodiča kroz galaksiju čije ponašanje i osećanja ponajbolje opisuju godinu iza mene. No, ovo nije mesto za rekapitulaciju već samo za čestitku, ovo prvo ću za vikend uz kafu kad se otreznim.

Šta reći sem u sledećoj godini samo bez panike, na kraju krajeva to je samo još jedna godina, i u najgorem slučaju može biti gora od ove. Navićićemo se nekako, ali bi bilo bolje da makar jednu godinu odahnemo od izigravanja kameleona.

Ako ne bude neki smak sveta ili porani ova 2012-ta čitamo se i narednih 365 dana. Dankešen!

Nebojša Radović Eniac


, , ,

Avatar najbolji film svih vremena?

Danas je jako teško, pre svega zahvaljujući društvenim medijima, da ostanete neobavešteni o nekoj novoj cool stvari koja se pojavila među nama. Pogotovu kada su to stvari od opšteg interesa poput filmova, a kašnjenje od sedam dana može u potpunosti od silnih prepričavanja i da ubije čar. I upravo tako u prethodnih sedam dana bio sam bombardovan o tome kako je Avatar stigao i mnogima promenio živote, poglede na kinematografiju itd, itd. Došlo se i do pomalo pretencioznih izjava da je to najbolji film ikada, pa se postavlja pitanje da li je zaista tako?

tn_avatar-movie-photos

Kada se samo progovori ime Džejmsa Kamerona, i u uvodnom trejleru navede par filmova koje je radio (Terminator, Titanik…) shvatite da baja nije za zezanje, već da je u pitanju kralj Holivuda, čovek koji zna da potroši puno ali i zaradi mnogo više para, i Avatar je po svemu sudeći sledeći impresivni naslov u njegovoj biografiji.

Međutim, problem sa senzacionalnim filmovima poput Avatara je što će retko ljudi reći nešto protiv njega, svi će govoriti o tome kako je life-changing experience, nešto najlepše što su videli u životu i kako će još 14 puta otići u bioskop. No, plašim se da  ljudi po konformizmu vole da prate druge i dele neko opšte razmišljanje, te i odavde uglavnom savršeno pozitivni komentari.

Da se odmah ogradim, ovo ne znači da je Avatar loš film, naprotiv, revolucionaran je, ono što donosi sa tehničke strane u potpunosti menja način konzumiranja filmova, te verujem da će u budućnosti Avatar za efekte biti ono što je Matrix bio pre 10 godina. Prvi put sam gledao 3D film u bioskopu i zaista je očaravajuće, a na trenutke i nemoguće, pratiti gomile detalja koje su integrisane u Pandoru, imaginarni svet na kome živi rasa Na’vi, koji su i glavni junaci ove priče. Avatar tako postaje na trenutke najlepša bajka ikada ekranizovana, predstavlja otelotvorenje našeg sveta iz mašte, svetlog, šarenog, lepšeg, drugačijeg te ne sumnjam da je ovo zakucan pik kada je Oskar za vizuelne efekte u pitanju.

Priča je korektna i dinamična. 162 minuta koliko traje film zaista brzo prođe ne ostavljajući vam vremena za dosadu. Dovoljno je plitak da ga shvate široke narodne mase i dovoljno poučan da ostavi neku poruku iza sebe. Opet, priča po sebi nije revolucionarna, lepa je, ima sve elemente jako komercijalnog filma, fensi predele, patetične ljubavne scene, kul leteće objekte i naravno tuču sa glavnim na kraju filma. Naravno, dobar deo toga je već viđen, deo priče podseća čak i na Pokahontas, a o ksenofobiji ljudskog roda postoji toliko snimljenih filmova, ali ono što razdvaja Kamerona od ostalih jeste način na koji on sklapa sve ove priče u jednu celinu. Film naprosto šeta vaša osećanja od gorčine zvane korporativni svet, do ponosa što bunt nikada ne umire, i što će se uvek pojaviti iznenada sila koja rešava stvar.

Baš ta činjenica da dobro nekako pobeđuje mi je nekako umrljalo celu sliku o ovom filmu. Pouka da ćemo se i pored svih sranja koje pravimo nekako izvući, kako dobro i prave vrednosti uvek pobeđuju je previše ofucana. Verujem da bi mnogo jači efekat ostavio šok zbog uništenja jednog sveta. Poruka koja pokušava tokom celog filma da se prenese, o značaju prirodnog balansa i opštih vrednosti gubi svoju jačinu na samom kraju, umesto šamara ljudskom ponašanju doživljavamo happily ever after, i na sve to ona patetična ala Celine Dion pesma. Ali, ko sam ja tu da se pitam, kada je pola milijarde dolara u pitanju pouka je manje bitna od onoga šta ljudi žele da vide.

I na kraju, da li je Avatar najbolji film svih vremena? Sigurno ne, ali to nikako ne znači da je loš, štaviše potrebno je odgledati ovaj film da biste bili deo onoga što dolazi. Tehnološki revolucionaran probudiće geeka u svakom od nas, a pitkost i zanimljivost učiniće da ovaj obori sve rekorde gledanosti u domaćim i svetskim bioskopima. I pored svega toga ovo nije dovoljno da ovakav film poredite recimo sa Kumom. No možda sam i ja odveć mator, pa poput mojih starijih kolega koje poštuju zvuk jedino sa vinila, ne želim da priznam film u kome glavni glumci predstavljaju zapravo 3D animaciju. Moguće, na kraju mišljenje je subjektivna kategorija a neće mi biti ni prvi put da grešim, na vama je da doživite ovu avanturu na svoj način.


, , ,

Od mesta za saksiju do popularnog Internet izraza

U poslednje vreme međ Internet svetom reč niša je nešto poput mantre, neizostavni sastojak svake konverzacije, a bogami i ovde se poprilično koristila u prethodnih nekoliko godina. Međutim, kako to obično biva u tom istom Internet svetu, i ako većina zna šta to znači, dobar deo te većine ne zna nikome da objasni to značenje te se na Twitteru povela interesantna polemika oko značenja i eventualnih sinonima date reči. Pokušaću da dam odgovor na to pitanje, pritom napominjući da nisam lingvista te moje viđenje značenja ne mora biti i ono pravo.

photo by: Ken McCown

Interesantno je kako je reč niša u mom životu dobijala nova značenja. Kao klinac prva asocijacija na nišu mi je bio izvdojeni deo dnevne sobe u kome je bila kuhinja i trpezarija, blago izdvojen ali opet deo celine. Zatim dolazi vožnja i polaganje testova, gde uvodimo izraz niša za autobuse, koji označava prošireni deo puta koji služi za parkiranje autobusa. Dolazimo i do ovog našeg, trećeg značenja koji treba da označi određeni deo ljudi na tržištu koje imaju ista interesovanja i kao takvi mogu predstavljati “nišu”. Radi preciznijeg definisanja termina niša, i njegovog porekla hvatamo se i rečnika te je niša:

arh. obličasto udubljenje u zidu, izdubak, slepi prozor; obično služi da se u nju stavi kip, poprsje ili drugi kakav ukras - Vokabular

odnosno isto to samo na engleskom

a hollow place in a wall, often made to hold a statue

ali i

an opportunity to sell a product or service to a particular group of people who have similar needs, interests etc - Longman

Očito nam je bliži drugi prevod niše koji se odnosi na tržište, pa kada kažemo niša zapravo mislimo na tržišnu nišu odnosno niche market koji je po wikipediji podskup tržišta koji se odnosi na sve one na koje specifični proizvod cilja.

Sada, uz sve ove definicije nam je i jasnije poreklo reči niša. Niša jednostavno predstavlja izdvojeni deo neke veće celine, u ovom slučaju tržišta, koji se kao takav može nazvati podcelinom zbog određenih fizičkih (kao deo dnevne sobe, ili puta) ili psihičkih (ista interesovanja) osobina.

Suština je ista, samo su izmenjene uloge: Ko bi rekao, ono što je nekad predstavljalo mesto za saksiju ili bistu, danas je jedna od popularnijih stavki u rečniku Internet preduzetnika…

Hvala Ivani, Milošu i Mimi na pomoći i iniciranju ove zanimljive diskusije.


, , , ,

Tweetokracija 2 - dan kada sam prodao dušu mainstreamu

Prva regionalna konferencija o Twitteru, koja se održala pre mesec dana je nekako prošla bez mene, ali već drugoj nisam mogao odoleti. Desila se i Tweetokracija 2, još jedna poseta Zagrebu i naravno još jedan tweetup. #epicwin rekao bi Borja

Tweetup Zg by Hrvoje Mihajlic

Verovatno najbolji dokaz da sam se gotovo odomaćio u Zagrebu je sve popularniji Zagreb tag na ovom blogu. Stoga retko odbijam pozive iz glavnog grada komšija, pogotovu ako je povod neka cool konferencija. Ovog puta zadatak je bio zaista težak, umesto pukog social media evanđelizovanja hteo sam da pokažem neki realni primer, a svakako jedan od pogodnijih i uspešnijih bilo je vođenje Story.rs naloga na Twitteru. Težak, jer predavanje o svetu poznatih često budi aluziju na trash, shitty pop, ne-zanima-nas i tako neke izraze koje nisu svojstveni geek kulturi. Ali opet, takvim predavanjem želeo sam da predstavim da su društvenim mediji pogodni za sve i svakog, i da od onoga što promovišete možda može zavisiti broj ljudi koji će to pratiti, ali nikako odluka o tome da li treba biti prisutan ili ne. Ovo je značilo i definitivan prelazak na tamnu stranu, te sam od wannabe-cool lika postao celebrity whore. Jbg, pos’o.

Predavanje je bilo brzo i dosta osnovno, obzirom da je publika kojoj sam predavao verovatno prvi dan na Twitteru, a nedostatak reakcije posle istog stvorilo mi je utisak da sam bio potpuna pušiona i verovatno najveći fail konferencije. Većina je kasnije potvrdila da to nije tačno a drugi su pokušali da me uteše činjenicom da celebrity world nije baš
najinteresantnija tema mnogima za slušati. Ok, pokušao sam. Inače, prisustvovao sam polovini konferencije i zaista uspeo da čujem gomilu zanimljivih činjenica o samom korišćenju twittera neophodnih za svakog ozbiljnijeg korisnika. Zamerka možda leži u činjenici da je konferencija preduga (oko 8 sati predavanja) što baš i nije lako za ispratiti, ali opet ako uzmete u obzir troškove organizacije dvodnevne konferencije, kao i činjenicu da ljudi moraju izlaziti s posla ovaj jednodnevni format se čini skroz logičnim. Postavlja se pitanje da li je vreme da se organizuje u Srbiji ovakav jedan događaj, postojale su i neke diskusije na tu temu, ali to više zavisi od spremnosti domaće ekipe da ugosti ekipu (Ivana i Peđu) i pomogne im oko organizacije.

Posetu Zagrebu iskoristio sam i za neki od popularnih hashtagova. Overio sam #kebabfriday sa @blackshtef @zvjeronika i @taroofie, ali i #tweetupzg po drugi put, sa dosta novih ljudi. A pored njih, Borja se još jednom pokazao kao sjajan domaćin pa smo overili i noćni život Zagreba. Beograđani će reći da je dosadan i nezanimljiv, a ja ću ih oboriti činjenicom da ne znaju pravu ekipu.

Hvala Zagrebe, vidimo se uskoro opet!


, , , ,

Šesto čulo

Taman kad pomisliš da si sve video u životu i kako tehnologija nema toliko prostora da napreduje, naiđe neki Indijac i pomuti ti poglede na svet, učinivši da nestrpljivo očekuješ da nešto dođe do šire javnosti. Takav je bio project Natal, a kod Žane sam iskopao novu zvezdu Pranava Mistry i njegovu Sixth Sense tehnologiju. Ameri imaju lep izraz za ovakav tip reakcije - jawdrop!


, , ,

Next Page »