Opet pesmica iz davno prošlih dana… Toplina u očima, i onaj neobičan osećaj u nosu. Ali ne ja sam veliki ja ne smem da toplinu iz očiju prenesem na lice. Ne znam odakle ova težnja, ali u poslednje vreme nikako da izađem iz pelena. Ajde, New Kids On The Block je možda i bio slučajnost, jednostavno postojala je davno težnja da tako nešto nađem, ali sad i ove dečije pesmice. Huh, ne znam kako sebi da objasnim ovo, nije ovo hir samo da traje dan dva pa da prođe, ovo je po svoj prilici žal za nečim što je već prošlo ali ja ne želim da potvrdim.
Šta je to što prolazi, a što nikad više ne mogu da imam? Da li je to ona toplina doma koje odavno nema, da li je to ona roditeljska zaštićenost od svih zlih vetrova, bezbrižnost, ili sve te boje kojima je obojen svet, a koje se ispiraju vremenom? …sve pomalo… a ponajviše samo shvatanje da ja nisam ono što sam mislio da jesam, niti da mogu da budem ono što sam mislio da ću biti, ali i shvatanje da ljudi oko mene nisu ono što sam mislio da jesam.
Bolno je kad odrastete uz superheroje a niste jedan od njih…
Na posletku, ako me jednog dana svoje dete upita, šta sam želeo biti kad porastem, reći ću DETE.