Konačno posle nekoliko dana neaktivnosti blog je ponovo up and running, promenjen je hosting zahvaljujući Mileusni pa se nadam da ovakvih ispada u budućnosti neće biti. Ono što svakako zabrinjava jeste da više od mesec dana ništa nisam napisao, a verovatno to ne bih ni primetio da blog nije radio neko vreme i da me baš vi niste obavestili o istom. Čudna vremena…
Photo: Stephen Mitchell
Nekada sam znao blog da posetim i 20 puta dnevno, spavam nad statistikama gledajući koliko ljudi je pročitalo ono što sam celog tog dana pisao i dobar deo vremena mislio o tome šta ću sledeće napisati. Sa godinama taj blogerski entuzijazam odumre, pišete ređe i verovatno kvalitetnije a kumulativno sve dođe na isto. Međutim pomalo me je sramota činjenice da 5-10 dana nisam bio na svom blogu i da Ribaro nije primetio ko zna do kad bi ostao neaktivan. Hteo sam čak i da pišem, na lageru imam i nekoliko dosta zanimljivih draftova ali kada dođete u fazu da vam fale reči bolje i ništa da ne objavljujete.
Nije to razočaranje ili neka depresija, više plod zaista čudnog januara. Još uvek se borim sa činjenicom da je bleja period iza mene i da me u narednih par 10tina godina čeka ništa do suvi rad. Nije da mi smeta rad, štaviše prija mi osećaj koji imate kada završite neku veliku stvar i onako puni entuzijazma čekate da krenete dalje, ali mi smeta nedostatak slobode. Kada postanete deo institucije, sva ona šetanja po Srbiji i regionu gotovo kada god to zaželite, ili dani kada se sakrijete od ostalog sveta, ugasite telefon i gledate ceo dan serije postanu samo razloge za nerviranje, svoj život ste posvetili nekom drugom i ostaje vam da se prepustite. Nema dinamike, koliko god kreativni bili čeka vas sudbima Čaplinovih Modernih vremena. Strana firma, odlični radni uslovi i povoljna atmosfera za rad, ne znače i savršene radne uslove već bolje od tužnih domaćih, sanjaju se velike plate i žive mali životi. Izdvojite se na sekund sa strane i zapitate čemu sve to, dok u ogledalu vidite žrtvu kapitalizma sa izraženim životinjskim nagonom prema novcu.
Šta nam uopšte ostaje? Ne znam, verovatno mesta poput ovog da budu epitaf minulog nezadovoljstva, odrasli smo u suviše malim sredinama da bismo bili dovoljno smeli da istupimo napred i pokušamo ponovo ili sami. Oni koji trebaju da te podrže uvek ćete odgovarati i biti za sigurnu varijantu, a svaki pokušaj buntovnog života pozivaće na onu – šut sa rogatim ne može…
Sve to sto si napisao savrseno je normalna stvar i kao takvu treba je treba dozivis. Svi smo (oni koji su vec u tim godinama) "pogubili slobodu" zaposlivsi se, zeneci se i razmnozavajuci…ali smo puno i dobili. Rekao bih, sve u svoje vreme…i dogod je tako, tj. da se sve radi u "svoje vreme" dobro je…
Kao sto sam ti vec rekao … :)
Pre 10ak dana htedoh da ti kazem da ti je sajt down al reko sigurno vec znas :D
…i drugi deo komentara koji mi je pojeo pokušani FB connect – si razmisljao o tome da bi mogao imati vise slobode uz tvoj neki startup, da budes sam svoj sef?
Eh, evo imamo i prvog srpskog blogera pesimistu.
Naravno sala, sta bi sad dali za moje godine, ni posla, ni obaveza, samo ucenje onoga u cemu zelis da se pronadjes u narednih nekoliko godina zivota. Upoznavanje novih ljudi, sticanje novih prijatelja, nista ljepse, zar ne?
U zdravlje. ;)
@vukaain – tu ideju (bar sa tom motivacijom) – zaboravi. Najgori sef koga mozea imati si sam sebi. Em, ne mozea da ga isfoliraa, em ne mozea nista da svalia na njega… Em uvek je u pravu… Grozota.
(ps. nešto ti "brljavi" fconnect? )
Stoji skroz to sto kazes al ta sloboda u vidu sati koje biras kada radis i setanja po zemlji i drugde kao sto Eniac kaze je izrazenija u tom slucaju.
(yep, pojede mi pola komentara, mozda sto namestio da mi se novi prozori otvaraju u istom)
Prerano za takva pitanja i nedoumice! Život je mnogo maštovitiji od ustaljenih staza koje su nam namenili – nikad nemaš pojma šta će dobro da iskrsne iza ugla. Laganica…
Postao si preduzetnik u duši. :)
Uvek će te to vući. Ako se zaposliš u nekoj firmi onda još više.
Nema ti spasa.