Postoji jedna stvar koju manje više svi već sada znate, a o kojoj još uvek nisam javno nigde pisao. Razlog je bio u tome što se prema idejama prečesto odnosim kao prema određenoj dozi sreće koju mi donose, a koju vrlo brzo ispraznim usled pozitivnih komentara, često i do te mere da je nikada ne ostvarim. Pre ili kasnije, pojave se te neke želje ili ideje, koje ipak poželite da ostvarite, jer od njih može da zavisi sve…

U Beogradu sam već 8 godina. Napustio sam Ivanjicu da bih upisao fakultet, prvi u porodici koji je to uradio. Na dosta nerealan način, posle neuspeha na prijemnom i unapred otpisan od strane svih da ću ikada završiti. Niko nikada nije sporio da sam ja talentovani klinac, ali moje radne navike i nesposobnost da završavam stvari govorile su da neću daleko stići. Ipak imao sam podršku bliskih prijatelja, koji su mi tada pozajmili 400 eur za školarinu da bih se obreo na fakultetu čiju danas diplomu pomalo nezainteresovano držim u dnevnoj sobi, uglavnom zbog tih koji nisu verovali u mene. To leto 2004. godine prodao sam sve što sam imao – telefon, skener, cedeove i proveo paklenih 40 dana pomažuću bratu u otkupljivanju malina, što je popularna letnja aktivnost među ivanjičkom omladinom. To je i bilo dovoljno da onaj dug, koji je promenio toliko toga, vratim i uputim se u veliki beli grad koji će me u tih poslednjih 8 godina u potpunosti formirati i lično i profesionalno. Fakultet me je pre svega osamostalio, stavio u neprijatnu situaciju u kojoj moram sam da se snalazim, i ubivši Edipa u meni stavio na put ubrzanog sazrevanja. Bilo mi je to potrebno, koliko god sam prvih par godina patio zbog svoje razmaženosti. Napredovao sam, a prvog trenutka kada sam to shvatio ti dečji problemi su i nestali.

Problem ovog puta jeste u tome što vaša potreba za napretkom u jednom trenutku prevaziđe okruženje u kome se nalazite. Desilo se to sa Ivanjicom i Beograd je bio logičan korak, koji nikada nisam verovao da ću preskočiti, sve do početka ove godine. U tih osam godina desilo se toliko toga – vodio sam Furku koja je bila jedan od najposećenijih sajtova u Srbiji početkom 2008. godine, radio u Adria Mediji kao jedan od prvih onlajn marketing menadžera u Srbiji, bio jedan od pionira social media marketinga u regionu. Stvari su se smenjivali kao na traci, a umesto uzbuđenja zbog svega što se dešava, ja sam sve više padao u depresiju jer igračke kojima sam vladao više nisu bile zanimljive. Opet, kada imate ovakav stav svi će vas optužiti da širite defetizam, da odustajete od Srbije, Beograda, zajednice i svega onoga što vas je napravilo. Ali to nijednog trenutka nije bio moj motiv, kopkalo me je nešto drugo što nisam znao da definišem, a znao sam da mi smeta. Trajao je ovaj osećaj duži period, da bih 2011. godine u prolazu sreo Plamena iz Bugarske koji me je pitao šta se dešava novo kod mene:

– Na prekretnici sam. Ovo sa agencijom ide ok, ali nisam siguran da je to dugoročno dobar posao. Cene na tržištu su pale, radi se bud zašto, posao nije skalabilan i tražim neku drugu priču. Po mogućnosti globalnu, da se malo oprobam i na tom polju, steknem više iskustva, učim, napredujem…

Odgovor koji je usledio srušio je sve…

Pa to si mi rekao i prošle godine.

I poput šamara koji mi je odavno trebao, probudio sam se i shvatio da sam u prethodnih godinu dana zapravo izgubio 365 dana. Problemi i frustracije koje sam i tada osećao ostale su iste, možda sam zarađivao više novca, ali zapravo nikuda nisam išao, stajao sam u mestu i rastao onoliko koliko je to prirodno očekivano zbog godina i tržišta, ne onoliko koliko bi i neko u mojim godinama trebao. Danas na kafi je Viktor to jako lepo definisao:

Ako stojiš u mestu, a referentni sistem se kreće ti zapravo ne stagniraš, već nazaduješ, jer vreme odlazi, a ti postaješ sve manje konkurentan.

Stagnacija je zapravo i moj najveći strah. Zavisnik sam od znanja – volim da znam sve i ako znam da to nit je dobro, nit je moguće. A dozvolio sam sebi da godinu dana ništa ne naučim.

Probao sam

… da se zaposlim negde na strani. I pomalo pun sebe konkurisao za najveće – Google i Facebook, koji nisu baš imali puno razumevanja za moje iskustvo. Verovatno me je potrebno poznavati da biste shvatili kako mogu da doprinesem, a to intervju i CV nisu mogli da dočaraju. Probao sam i SoundCloud, pričao sa nekim britanskim firmama ali sve se svodilo na to da bi mogao da krenem od neke nule i da završim možda negde, nekad. Famozno iskustvo, i vredne kampanje na koje sam se ponosio njima su bile mesečne plate, a pokušaji da impresioniram završavali u trash folderu. Nisam dovoljno dobar, jer sam tu, jer me ne poznaju.

Srbija oaza

U isto vreme u Srbiji se dešava jedna potpuna druga situacija – zahvaljujući “twitter revoluciji” prestaje i potreba da se borim za posao. Dobijamo status nekih kvazi zvezdica koje žele svi u svojim timovima, kampanjama, gde već sve ne. Ušuškavaju nas u nezdravo salo, koje samo čeka svojih 5 minuta da te proguta. A upravo najveći rizik za mladu osobu jeste da se ušuška, da kaže sebi dobro mi je, i da prestane da misli o tome kako da postane bolja. Dobro mi je, moram nešto da promenim. Sreća je uvek izvan zone komfora.

Lokacija je sve

Jedna od velikih istina vezanih za moju karijeru jeste da se ništa od toga ne bi desilo da sam ostao u Ivanjici. Internet jeste globalna pojava kojoj lokacija nije bitna za vaše delovanje, ali školovanje, poslovno okruženje i kontakti jesu vezani za lokaciju i u velikoj meri utiču na to šta ćete postati u budućnosti. Scena iz Dobrog Vil Hantinga lepše to dočarava.

Neke stvari jednostavno ne možete da naučite i dočarate ako ih ne doživite. Ako učite španski jezik, verovatno je najbolje da to radite u Španiji. Ako se bavite modom verujem da je znači da odrastate i učite u Parizu ili Milanu… Lokacija je sve, i ako želim da se bavim onlajn biznisom, shvatio sam da je verovatno najbolje da iskustvo stičem tamo odakle on velikim delom potiče – Americi, Silicijumskoj dolini. Ne zato što mislim da sam prerastao Srbiju, već zato što želim da budem bolji, a to je moje osnovno ljudsko pravo.

Život je sinusoida

Stvari u životu se ponavljaju, gore ste, dole ste, pa onda negde u sredini. Srećni dok se penjete, depresivni dok padate. Odluka na kraju pala je da posle 8 godina, na sličan način nastavim svoje školovanje, verujući da će na isti način doprineti mom razvoju kao i prvi put.

I tako 8 godina kasnije postao sam student međunarodne poslovne škole HULT u San Francisku. Sve je počelo posetom u Londonu kada su me pozvali da budem zvaničan bloger sa njihovog Global Case Challenge takmičenja. Bez nekog konkretnog cilja u tom trenutku i sa primamljivim programom u San Francisku shvatio sam da bi to možda mogao da bude moj sledeći korak. Lokacija se uklopila, a biznis znanja su ono što nam ovde debelo fali za razvoj više uspešnih kompanija. Pored toga škola bi mi dala i sjajan network, kako su polaznici pojedinci iz celog sveta, koji imaju uspešne poslove u svojim matičnim zemljama. Godinu dana kasnije neću samo dobiti nova znanja, već i mogućnost da poslujem sa celim svetom. Nešto što naše konzerve od univerziteta neće skoro nuditi.

Ova sjajna priča imala je samo jedan problem, petocifrenu školarinu u evrima koja ne počinje baš brojem jedan i to u trenutku u kome, kao i svaki normalni građanin Srbije, nemam niti jedan dinar svoje ušteđevine. Ali makar sam znao da želim to.

Trenutak istine

Znate šta, muka mi je više da me hvale. Da govore kako sam dobar, najbolji, drugačiji, neponovljiv, a da većina ne zna ni čime se ja bavim. Znam da mogu dosta toga da uradim, ali ako sam zaista dobar da li mogu i da zaradim za 6 meseci od trenutka kada odlučujem da upišem školu “makar” 20 hiljada evra koliko mi je potrebno za prvi deo školarine i život za prvih par meseci u Americi. Da li mogu, sada kada imam cilj po prvi put u životu, i da dam sve od sebe da ga ostvarim?

Rekao sam sebi da mogu i krenuo da radim, ne spavam, ne jedem, dam više od sebe, trpim prozivke i kritike jer znam da su u korak sa “višim ciljem”. I dalje radim, ne odustajem i ako cilj nije ni malo realan. Jer, upravo to sam i uradio pre osam godina. Puno mlađi, i u Ivanjici u kojoj je ceo moj život bio mobilni telefon sa Bluetoothom preko kog sam koristio besplatan internet.  Jer, ovo je prilika da sebi pokažem da li vredim ili ne, i da li sam toliko dobar koliko neki tvrde. Jer će ovo onda biti moja velika pobeda, ili moj veliki poraz, a ne još jedna prilika da mi ideja izvisi jer sam je izgustirao u pozitivnim komentarima svih vas. I konačno, prilika da dokažem da završavam stvari koje sam započeo, i još jednom pobedim sebe.

Iznad svega

Ne želim da se moj odlazak na studiranje tretira kao odustajanje od Srbije, i napuštanje ideje da od nje napravimo jedno super mesto za razvoj mladih tehnoloških kompanija. Znam da je to moguće, ali u ovoj situaciji više ne mogu da pomognem. I to je glavni motiv zašto idem dalje – da naučim, isprobam, pogrešim pa na kraju možda i uspem i sve to prenesem na ljude kod nas i u regionu. Fale nam takvi ljudi, makar su meni falili i znam da neću samo otići, već da će sve ovo biti još jedna prilika da napravimo nešto zaista veliko. I možda, ali samo možda, jednog dana i promenimo svet. Kliše za koji sam srećan da živim.

55 replies on “Čeličnom pticom preko velike vode

  1. Čitajući ovaj tekst pronašao sam sebe u svemu napisanom u potpunosti te razumem, želim ti puno sreće a za ostalo ćeš se sam snaći u to ne sumnjam :)

  2. Konacno si se opametio. :)
    Srecno matori, iako sve to bas i nema puno veze sa srecom, vec ozbiljnim radom.
    Ti to mozes i jedino to je vazno.
    Ziveli.

  3. lep tekst. Ispostaviće se da i nisi internet uobraženko kako deluješ :) Srećno na studijama i u daljoj karijeri! Još samo da odbaciš taj nezdrav stav o ljubavi prema Srbiji i imaš velike šanse da uspeš!

  4. Samo napred, jos ne osecas to, ali sa ovim odlaskom si zavrsio posao.

    I samo "google" radno vreme, mojne da sam u kraju a da ti ne mozes da izadjes sa posla :)

  5. Znas kako ide ono, kada prevazidjes svoje decije igraliste vreme je da se druzis sa starijom decom i da kupis fore.

    Srecno darling, i pokazi im koliko si awesome ;)

  6. Sa srećom preko bare. Kad tamo shvatiš mogućnosti koje ti se pružaju, u Srbiji ćeš samo gostovati :)

  7. Gotovo sve što si napisao je tačno. Ako postoji i malo sumnje da li da ideš ili ne, uguši je. Nećeš se pokajati. Zašto? Zato što sam bio, video,, "osetio" i vratio se (život voli da se igra). Kada sam se vratio bukvalno sam ošamario samog sebe. Ne mogu ništa drugo osim da ti poželim sreću i da ispuniš svoju želju.

  8. идеш из једне вукојебине у другу (живео сам у Силицијумској долини крајем прошле године)
    иди Луфтханзом, нуде Интернет приступ на тим летовима

      1. On ne zna da meni u ličnoj karti piše kao adresa: Šume bb. :D

  9. Negde smo jednaki, samo ja to ne znam docarati recima. Ja sam se na isti nacin vezao pre nekih 8 meseci za Holandiju. Super :) Nadam se da cemo se naci negde u buducnosti.. :)

  10. Svaka ideja u nama sazriva. Kao što onaj pokušava da se ubije pa nema petlju, ali se zna da onaj ko pokuša jednom pokušaće i sledeći put i jednog dana će uspeti u tome. Tako je i ovo tvoje i bilo koja ideja, mora da bude zrela u tebi i nećeš se smiriti dok to ne uradiš. Ti ćeš to i uraditi, možda ne ove godine, možda tek sledeće, ali uradićeš jer kako vreme prolazi ista ti je ideja koja se krčka.

    Nasi pička ako odeš, pička si ako ne odeš. Mi moramo da te teramo. Sad malo maline malo web i to je to :) Srećno!

  11. Samo da poguram odluku. Ja sam iz Kragujevca u Beograd dosao pre 6 godina u svojoj 54. godini. I STA DA TI DALJE PRICAM. Idi dok je vreme

  12. Necu da govorim Bravo, Tako treba, Svaka cast, jer si lepo naglasio da ti to ne treba (mada ja to zaista sve mislim). Dobio si ostvarenje mog sna ove godine, ja se nadam da krecem tvojim stopama sledece. Ne boj se da je ovo napustanje Srbije, Srbin si gde god se zadesio, ovo je samo striving for excellence, zelja da unapredis sebe, naucis mnogo toga i postanes bolji, ako ne i najbolji u onome cime se bavis. A za to nema boljeg mesta od SFa. Budi uporan, vredan i svestan svega sto ces doziveti, radi na onome sto zelis, i pokidaj tamo kao sto znam da hoces!

    A u septembru se cujemo da preneses utiske! :) Srecno!!!

  13. Vidi imenjače, sereš, a u sranju… pa tu sam među top 5 i od toga nema neke vajde. Tako da molim te prestani više da sereš i http://youtu.be/mF6BJ_fj7o8
    I tako, kad prestaneš da sereš :D, aj na pivo da smislimo kako da te parice skupimo, ja ti dam 10€, tolko ću valjda skupim, a za ostatak ćemo lako. Pali i osvetlaj nam tamo obraz!

  14. Što bi rekao jedan moj prijatelje koji je pre nekih godinu dana zapalio za USA: "Oplemeni svoj život. Idi iz Srbije". Srećno, šta drugo reći.

  15. Tri mala komentara:

    1. Koliko ćeš prepreka u životu preskočiti zavisi od tvoje 'japije' tj. građe i genetike.
    Mudrost je ne preceniti sopstvene mogućnosti.

    2. Mnogo je lakše otići kad je čovek solo pa nema tuge i muke da ga dodatno 'kolju' (uz neizbežnu nostalgiju)

    3. Ne treba čovek baš svaki suptilan detalj ili pređeni level da se publikuje, treba nešto ostati i za biografiju ili autobiografiju.

    Srećno! Trebaće ti mnogo sreće u tom američkom zverinjaku.

    Dušan

    1. Stavka 2 je posebno bitna, ali ostavio sam je za biografiju :D A to je da je ovo poslednji trenutak u kome mogu da odem. Nemam stalnu vezu, ugovore, kredite i sve obavezujuće stvari, a vreme mi polako odlazi. Tako da se sve poklopilo i ukazalo da ovo treba da uradim.

      Hvala na iskrenim komentarima!

      1. E… ti sa 20 i nešto godina, ne kenjaj za "poslednji trenutak" :)
        Inače super, napisao sam ti još pre dosta vremena na ovako neku temu.

  16. Zašto moj prethodni komentar u kome se pominje seks sa studentkinjama i iz Kine razvrat po studentskim kampusima nije prošao? :))))

  17. eniac, ti si sasvim sasvim kul lik, bas decko na mestu.. ali vec neko vreme jadikujes o odlasku u usa, pa ti plebs salje cestitke, ohrabrenja, savete, a ti onda promenis ugao analize ali i dalje iste sumnje, da li cu moci , kako cu, izvin'te sto bih da idem da probam , izvin'te sto bih nesto vise ali budite tu ako ne budem mogao.. ukopava te ta malogradjanska navika da se pravdas okolini sto si pomislio drugacije.. get a grip

  18. Na zalost sta god da ti napisem nece ti pomoci da sakupis petocifrenu svotu novca, ali ako ista znaci podrska to svakako imas, veruj u sebe kako do sada tako i od sada

    puno stpljenja

  19. Imas od mene veliku moralnu podrsku. Jer nemam mogucnosti za finansijsku ili neku drugu. Zato i treba da odes. Od prijatelja se ne zivi, od tapsanja po ramenu i slicnih detalja. SRECNO!!! Pratim te!!!

  20. Nadji se tamo sa Laletom i samo cepajte. Svako bira svoju srecu. E da i svrati da ti dam nesto love ako zafali :)

  21. Neki će reći "ne idi, ovde imaš sve.., to je skupo .. šta sve možeš ovde sa tim novcima.." al zato njihov pogled ne doseže dalje od njihovog dvorišta. Putovanja donose iskustva, proširuju vidike, i otvaraju nove ideje, to je ono što i sam znaš. Zato "pali" i srećno sa finansijama!

  22. Da ti kažem nešto – ako ne uspeš u ovome možeš karijeru da napraviš kao motivator. Tvoji tekstovi su mi uvek strašno motivišući, i ovo nije lažna snishodljivost jer te ne poznajem lično, niti sam deo "tvitet lokal silebriti establišmenta", niti imam potrebu za takvom vrstom "uvlačenja".
    Sama činjenica da želiš da ideš dalje, i dalje, govori mnogo o tebi i tvojim kvalitetima.
    Srećno! I pametno!

  23. Samo napred.
    The bigger picture je ono što nas vuče van Srbije… sada je sve lepo i super, ali čim pogledamo malo dalje u budućnost… vidimo nas kako pričamo engleski :)
    Ako sve pođe po planu, vidimo se za koju godinu u Americi, sigurno :)

  24. Sinko vreme je da se zenis,decu da gajis. To je sustina i dok to ne shvatis lutaces kao guska u magli. Odrasti…

  25. шампионе,
    ти си већ победио.
    ходајућа си инспирација.
    мирно море и сигурне луке, то ти желим.
    уживао сам, хвала ти за све.

  26. "Ova sjajna priča imala je samo jedan problem, petocifrenu školarinu u evrima koja ne počinje baš brojem jedan i to u trenutku u kome, kao i svaki normalni građanin Srbije, nemam niti jedan dinar svoje ušteđevine. Ali makar sam znao da želim to."

    Bravo! Tako se to radi: Doselis se sa dva kofera i to je to. Znas da trebas da si tu samo ne znas bas za sigurno kako ce se kockice uklopiti.

    Dobro dosao u Kaliforniju :D

    Potpuno razumem svaki strah, i svako pribojavanje… Kroz sve to sam i ja prosla dok sam se selila na divlji zapad. San Franciscko je poseban grad, a Amerika ima svoje posebne cari svakoga stavi na svoje mesto – U mom slucaju pogled na Golden Gate i nije toliko los.

Comments are closed.