Imam 30 godina. Teška rečenica za nekoga ko nikada nije verovao da će da odraste. Reći ćete – niko nikada nije verovao ili želeo da odraste, ali meni se čini da sam u toj ulozi Petra Pana živeo nekako doslednije od drugih. Međutim, hteli to ili ne, vreme uzima svoj danak i još uvek niko nije uspeo da ga pobedi. Za razliku od prethodnih rođendana, osećam se zadovoljno. Zahvaljujući praznicima, prvi put sam odvojio malo vremena sa strane i razmislio o svemu. Ispostaviće se da mi je ovo falilo, da sam bežao od razmišljanja jer sam bio nezadovoljan i uplašen da se suočim sa realnošću, koja i nije nužno toliko loša koliko mi težimo samokritici. Rezultat sam stavio na papir i napisao ovaj, potencijalno pretenciozan ali i veoma ličan priručnik za neko vreme koje dolazi, koji bih voleo za 10 godina da imam negde zapisan.

Pametan piše, budala pamti
Sve počinje ovde, na blogu. Teško je opisati koliko čitanje vaših misli od pre 10 godina može da vam promeni mišljenje o tome ko ste i šta ste. Odluka da pišem blog, pre više od 10 godina je verovatno i jedna od najboljih odluka koju sam doneo u životu. Razlog je u tome što se prebrzo navikavamo na bolje i zaboravljamo na to kako je nekada bilo. Prirodno je – bolje je bolje i zašto bi neko razmišljao o lošijem. Problem sa tim je što tako zaboravimo na rad i trud koji stoji iza toga što ste tu gde jeste. I sve nekako uzimate zdravo za gotovo, a to nije zaista tako. Onda prođete kroz par tekstova na svom blogu i pročitate da ste 2008 godine bili srećni što ste posetili Apatin. I stvari se drastično promene. Isto se desilo i sa par kriza tokom školovanja u Americi. Bio sam bez novca, šansi za posao i ideje šta raditi dalje, ali sam se svaki put vraćao na ovaj tekst i govorio sebi – izdrži, probaj, biće OK, mora da bude… I bilo je. Znam da je teško naterati se da pišete, ali verujte vođenje ličnog žurnala vam je jedan od najboljih načina da ostanete na zemlji i onda kada to nije baš tako lako.
Kad porasteš budi bolji
Kao jedina konstanta u prethodnoj deceniji i “lek za sve” bilo je obrazovanje. Ono (ili nedostatak istog) je bilo odgovor za sve izazove i sve probleme. Vreme je takvo da morate svakog dana da budete bolji, tržište i uslovi se brzo menjaju i vi ne smete da se uspavate. Ne govorim ovo zbog novca, već zbog opšteg boljitka. Budite bolji roditelj, partner, radnik, prijatelj; hranite se zdravije, vežbajte pametnije, naučite šta je to što vam odgovara. Ponekad imam osećaj da su ljudi kod nas odustali od te ideje i da idu na dole. I dok ne veruju u ideju boljeg, uvek su tu oni koji znaju da biti gori ima prođu. I onda samo takve i viđate u medijima. Promenite to u svom okruženju, budite primer ljudima koji su pasivni i koji govore kako ništa nema smisla.
Za uspeh je potrebna sreća, ali ona se ne čeka već izaziva.
Teško je očekivati da vam se sjajne stvari dešavaju ako sedite u krevetu. Ta dosadna “Biti bolji” ideja zahteva i da probate stvari koje ne radite svaki dan. Da se okusite u drugom biznisu, da radite sa ljudima sa kojima niste ranije radili. Učenje nije samo sedenje za knjigom (tj. sve manje je), učenje je prolazak kroz najrazličitija iskustva iz kojih izlazite pametniji. Dobre stvari se mnogo ređe dešavaju kad čekate, nego kad ste aktivni i iste tražite. Cimajte se, probajte, radite stvari koje nisu uvek popularne, koje nužno ne morate da volite ali koje vas vode ka nekom cilju.
Pričao sam prošle nedelje sa prijateljem koji je jedan od retkih ljudi sa naših prostora na Stanford Graduate School of Business (jedna od najboljih poslovnih škola na svetu) i on je lepo rekao nešto što nisam umeo da definišem. Jedini zajedinčki sadržalac svih uspešnih ljudi je grit – iliti snaga karaktera, snaga da prevaziđete situacije koje nisu ugodne. Zato stalno treba izazivati sebe, probati više i teže i dobre stvari se dese. A onda će vas i sreća sačekati tu negde iza ćoška.
Nije strašno pogrešiti ili ispasti glup
Nekada brojevi ne mogu da daju tačan odgovor. Nekada svo razmišljanje ovog sveta neće vam dati odgovor na dileme i jedino rešenje je da ih sami izazovete. Uvek će biti neko ko će misliti da to što radite nije u redu. Roditelji, prijatelji ili neki slučajni prolaznici. Kritika je neizbežna, i kada je već tako zašto ne probati nešto što nije uvek najsigurnije rešenje.
Prilika da pogrešite bezbroj puta je jedna od najboljih stvari koje možete da priuštite kad ste mladi. I dalje ste slobodni, niste vezani porodicom, decom, kreditima. Izgubićete u najgorem slučaju vreme koje sa godinama postaje sve ređa roba. Iskoristite to.
I zaboravite na blam. Lazar je lepo to definisao – amputirajte blam. Blam je ništa drugo do još jedan nevidljivi zid koji vas sprečava da naučite nešto i postanete bolji.
Dobra karma postoji
Poštujte ljude oko sebe. Poštujte što je neko bio dovoljno hrabar da vas nešto pita, ili dovoljno dobar da vam pomogne. Život će vam to vratiti na najneverovatnije načine. Potrebno je vreme, ali dobra karma uvek radi. Kada se najmanje budete nadali neko će se setiti vašeg dobrog dela i poželeti da vam pomogne. Kada mi je bilo najgore u Americi (bilo je trenutaka kada sam imao manje od jednog dolara na računu) pomogli su mi ljudi kojima sam u nekim trenucima bio tu da pokažem da mi je stalo. Ili koji su čitali moj tekst i verovali da sam na dobrom putu i da neću zajebati stvar. Investirajte u ljude onoliko koliko vam vreme i obaveze dozvoljavaju, dosta njih neće to poštovati, ali onih nekoliko koji budu biće tu kada bude najteže ili najpotrebnije. Najbitnije – investiranje u ljude je jedan od najboljih načina da se osećate dobro kao čovek, jer dajete, a davanje je po mnogim istraživanjima osnovni preduslov za sreću. Otuda i većina religija insistira na istom.
Novac nije najbitniji, ali je bitan
Novac ne treba da bude cilj, već posledica. Ako je “Biti bolji svaki dan” moj prvi moto, ovo je drugi. Dobra stvar mog odrastanja u mestu pored Ivanjice i života u San Francisku je što dobijete dosta široko viđenje društva i njegovih problema. Vidite ljude bez novca koji su srećni jer imaju okruženje i ljude koje vole, i one sa puno novca koji su sami, potpuno posvećeni samo poslu i bez puno ideje o tome kako da ga iskoriste. Teško je ući u njihove cipele, ali jedno je sigurno – njima novac nije rešio sve probleme. Samo je prestao on da bude problem i otvorio je priliku i vreme za neke nove. Ili kako to Notorius B.I.G. lepo kaže – Mo’ money, mo’ problems.
Zato novac ne treba da bude cilj, jer to gotovo uvek vodi u frustraciju, već posledica i nagrada za vaš rad i trud. I treba da dolazi polako, baš prema znanju i zaslugama. Pročitajte malo o sindromu naglog bogatstva ako ne verujete da tako treba.
Ali, daleko od toga da nije bitan. Većina problema koje sam imao dok sam pokretao svoju agenciju nastajala je zbog toga što nisam imao dovoljno novca. Nekada vam jednostavno treba prostora da napravite nešto veće, a kada ste u stalnoj jurnjavi za dovoljno novca da biste platili račune i kiriju ne ostaje vam puno prostora da kažete ne. Prihvatate sve, brljate na previše strana, pokušavate da se iskopate iz toga ali nije uvek lako. Na zapadu biste ovo rešili investicijom ili kreditom, ali burna istorija na našim prostorima nas uvek vuče na sigurniju i mnogo težu varijantu. Pozajmite novac ako verujete u ideju, ulaganje u rast je najpametniji način da isti potrošite ali i budite pametni da se ne uvučete u nešto iz čega ne možete da izađete.
NE
Nažalost jedna od retkih stvari koju i dalje ne umem da koristim je reći ne onda kada je to jedino smisleno rešenje. Verovatno najveći broj grešaka u životu napravio sam tako što sam rekao da ljudima i stvarima koje nisam mogao da ispoštujem. I onda bih se onako kukavički krio naokolo jer bi mi bilo neprijatno da priznam da sam pogrešio. Istina je da nisam ni uzimao novac, ali svejedno nepotrebno je to raditi. Obećanja koja ne možete da ispunite stvaraju frustraciju kod vas i razočaranje kod ljudi kojima ste nešto obećali. Recite NE ako to zaista osećate ili ako to DA nije dovoljno iskreno i pomoći ćete sebi značajno. Ako sam vam ikada obećao nešto i nikada nisam odgovorio, ovo je ujedno i prilika da se izvinim.
Umeće završavanja
Ako ste već rekli da – stanite iza tog da. Jedan od najlepših osećaja u životu je osećaj završavanja stvari kojima ste se bavili duže vreme. Ako ste počeli da čitate knjigu završite je. Ako ste počeli da radite na nekom projektu završite ga, ili recite NE pre nego što i sve ostalo propadne. Ako ste upisali faks – dajte tih poslednjih par ispita. Taj dan kada sam diplomirao verovatno je jedan od najsrećnijih u mom životu, retko je moćan osećaj kada znate da ste stavili tačku na nešto što je zahtevalo 5 godina rada.
Najbolji način da postanete dobri u egzekuciji je da radite jednu po jednu stvar. Multitasking je lep koncept ali u praksi nema puno smisla ako se od vas traži da se bavite stvarima koje zahtevaju punu pažnju. Da nije tako, verovatno niko ne bi imao problem sa tim da telefonirate dok vozite automobil.
Dobar deo problema proizilazi iz zakasnelih odluka
Problem i sa tim NE je u tome što sa DA ili MOŽDA odugovlačite da donesete odluku i odustanete od nečega. Bežanje od problema nije rešenje, već samo produbljenje frustracije. Ako ne kažete NE projektu, devojci, prijatelju na vreme činjenica je da stvari gotovo uvek postaju sve gore.
Izbegavanje konflikta je nešto što je deo naše kulture. Mi po cenu stavljanja problema pod tepih odbijamo da kažemo NE i suprostavimo se mišljenju koje nam ne odgovara, a ovo dovodi do zakasnelih odluka, a one opet do drame i još dubljih problema. Onog trenutka kada sam shvatio da ne mogu (i ne trebaju) svi da mi budu prijatelji mogao sam konačno da nađem vreme za sebe i da se posvetim stvarima koje sam dugo ostavljao sa strane. Čuvajte vreme za sebe, koliko god dobra karma funkcionisala morate da znate da ima onih koji to neće poštovati.
Iskočite iz šta će drugi da misle razmišljanja
Doći ćete u situaciju da ne možete da zadovoljite ni one koji su vam bliski. Roditelji će se surpotstavljati vašim planovima, prijatelji neće uvek biti najsrećniji sa odlukama koje donosite, rodbina će opet možda misliti nešto treće ali ovo je jednostavno zamka koja vas vodi do nedonošenja odluka. Istina je da ni oni uvek ne znaju pravi odgovor, ali ipak imaju mišljenje. Postoje 2 razloga za ovo i oba su vezana za kulturu:
1) Mi smo više socijalna nego individualna kultura
Nemaština, ratovi, siromaštvo i komunizam su nas naučili da se oslanjamo na ljude oko nas. Ne ističi se, ne štrči, ne pokušavaj ništa što nije uobičajeno su saveti koji ćete često čuti od starijih iz prostog razloga što to nije bilo poželjno ponašanje ranije. Navikli smo da se oslanjamo jedni na druge i mišljenje bliskog okruženja uveliko utiče na naše odluke i ako vrlo često ne treba da bude tako. Odavde i taj čuveni blam, niko ne želi da bude zapamćen po lošem u društvu gde se sve gleda i pamti.
2) Deo naše kulture je da ljudi imaju mišljenje o svemu
Kao relativno neobrazovano društvo, naš narod ima potrebu da podeli sa vama mišljenje o svemu, i ako nemaju nikakve kvalifikacije ni iskustvo da to isto i urade. Ovo dovodi do toga da vam se ljudi vrlo slobodno mešaju u život i daju savete bez ideje o tome šta vi radite, koji je zapravo problem i zašto ne želite da uradite ono što vas savetuju. Poslušajte savet jer je to lep gest i znak da ljudi brinu o vama, ali pazite od koga dolazi i donesite odluku sami ako mislite da imate više znanja i iskustva od ljudi koji pokušavaju da vam pomognu.
Samopouzdanje i samopoštovanje su tajni sastojak
Ako ne poštujete sebe teško će vas i drugi poštovati. Nedostatak samopouzdanja se vrlo lako oseti, bilo na intervjuu za posao ili prvom dejtu. U oba slučaja je ozbiljna prepreka. Samopouzdanje se gradi vremenom, ono je rezultat vrednog rada i rezultata kao posledice tog rada. Kada poštujete sebe i verujete u donešene odluke ulazite u fazu kada možete više nego ikad, kada vam prepreke postanu nevidljivi zidovi a rezultati ne pitanje mogućnosti već samo vremena. Lep primer za to je Alen Ajverson, koji je posle utakmice na kojoj je postigao 54 poena rekao – kada vas krene šut onda obruč postane okean, a lopta kamičak. Ako gledate košarku videćete da najbolji sportisti jednostavno hodaju na oblaku samopouzdanja. Džordan koji puši pobedničku cigaru pre utakmice, Lebron koji šutira trojku kao da nije poslednji sekund ili Đorđević koji preko nekoliko ruku postiže trojku za pobedu. Da nisu verovali u sebe nikada to ne bi uradili. Zato, ostavite sažaljenje kod kuće i krenite da radite na sebi.
Zapamtite da ste isto tako niko i ništa
Pretencioznost je tamna strana ambicije. Kada živite u modu – hoću da budem bolji svaki dan vrlo lako dođete u situaciju gde mislite da ste vi bolji od svih drugih, da niko ne zna ništa i da vam svi žele loše. Pazite se sujete, budite uvek svesni ko ste i odakle i, ako ne pišete, probajte da se setite gde ste i ko ste bili pre. Čuvajte ljude koji će sa vama podeliti iskreno mišljenje i pomoći vam da ostanete na zemlji onda kada karte krenu da se dele u tvoju korist kako pad kasnije ne bi bio jako bolan.
Vreme za sebe je najbolji poklon
Dugo sam bežao od toga da ostanem sam jer bih navodno padao u depresije postavljajući previše pitanja o tome šta dalje. To je samo bio izgovor da se pobegne od problema. Kada ste sami i iskreni prema sebi onda otvarate priliku da izazovete sebe i rešite neke probleme koji vam se vuku. Ostavite makar sat nedeljno i pitajte sebe:
– Šta je to što dobro radim i što me čini srećnim?
– Šta je to što me stalno sputava, kako i da li mogu to da rešim?
– Šta je najveći problem koji sam imao ove nedelje/meseca i zašto se desio?
Analizirajte malo svoje ponašanje i probajte da uradite nešto tim povodom. Mene je jako nerviralo to što ne čitam dovoljno i onda sam pokušao da nađem načine da to uradim tako što ću ispuniti neko bačeno vreme knjigama. Mesečno provedem makar 10 sati u nekoj vrsti prevoza – mogu da čitam. Svakoga dana šetam do posla i nazad 30 minuta – mogu da slušam audio knjigu itd. Nerviralo me je što ne treniram pa sam gledao kako na sve načine da otklonim prepreke da se to desi (smanjiti udaljenost od kancelarije, biranje kraćih ali intezivnih treninga, treniranje sa nekim, razvijanje rutine kroz striktan kalendar u prvih 21 dan). Moguće je, nije uvek lako spoznati šta je to loše kod vas, ali kada se to desi ništa vas ne sprečava da probate da budete bolji. Osim vas samih.
Ljubav je bitna
Sve je ovo mnogo lakše kad imate nekog uz sebe kome verujete i ko vas voli. Neko dovoljno otvoren da vam skrene pažnju na stvari u kojima grešite. Ako postoji neka velika greška mojih dvadesetih to je činjenica da sam se previše zatvarao i pokušavao da rešim sve sam. Nekad to nije moguće, jer ne vidite sebe tuđim očima. Svestan sam da ovim hodam po liniji patetike ali meni je tih par veza bilo kao čitanje Carevog novog odela, gde po ko zna koji put shvatam da sam go i da niko to neće sa mnom da podeli. Gde se moja savršena kula od karata ruši i sve što vidim je da je život koji živim izgovor za neorganizovanost, lenjost i bežanje od odluka. I to je sasvim ok. Biti ranjiv i imati mane je svojstveno svima i dok je samopouzdanje bitno da gurate na profesionalnom nivou, sve je to potpuno neupotrebljivo ako niste zadovoljni na emotivnom.
Dan i dalje ima 24 sata
Ovo se nije desilo iz prostog razloga što dan ima 24 sata i koliko god vi bili super čovek to će tako ostati. Imate više novca – dan i dalje traje 24 sata. Najpametniji ste čovek na svetu – dan i dalje ima 24 sata. Šta god uradili ovo je konstanta koja se ne menja. Najteža stvar u životu, i ujedno ono što čini isti zanimljivim, je činjenica da vi imate ograničeno vreme da uradite sve što želite. Život vas stavlja pred svršen čin u kom morate da donosite odluke čak i ako ne želite da se nosite sa njihovim posledicama. Ponoviću – potrudite se da vi donesete odluke, pre nego što se one same donesu od sebe jer šta god da radili vreme i dalje teče. Koliko god bile loše, biće vam mnogo lako da živite sa njima kada znate da ste ih vi doneli a ne neko drugi.
24 sata isto tako nije malo ako znate da postavite očekivanja. Ključ za sreću je u realnim očekivanjima. Zato budite strpljivi, i rezultati će doći. Trudite se da budete bolji i kao prijatelj i profesionalac, da kažete ne onda kada jedino to ima smisla i da ostavite vreme za sebe čak i kada se čini da sve ostalo propada. Polako, korak ka korak guraćete napred, a onda će se desiti i stvari koje ste dugo želeli.
I to je to. Decenija koja ostaje iza i koja mi je puno pomogla da se osećam zadovoljnim time što jesam. Da budem sigurniji u sebe i filtriram stvari koje mi oduzimaju vreme i pažnju, a ne doprinose široj slici. Sigurno sam mogao bolje, i verovatno želeo više ali treba biti realan, staviti sve na papir i biti zadovoljan što na kraju dana imate to što imate. Prijatelje, porodicu i sasvim dovoljno vremena da dokažete od čega ste zapravo sazdani. Nije malo, shvatićete onda kada upoznate one koji to nemaju.
Lepa stvar sa tridesetim je to sto se magla dvadesetih rascisti i mnogo toga postane jasnije :)… hvala za ovako dobar tekst i puno srece u tridesetim :)
Skoro pa da si uspeo da me ubediš da napišem i ja nešto slično, pre svega zbog sebe i tog sjajnog osećaja kada vidiš kako si razmišljao pre nekoliko godina. Ja ti želim samo da ostaneš neiskvaren i pomalo naivan kao što jesi. Da uvek nosiš kostim večnog dečaka ;)
Odlicno razmisljanje za nekoga ko ulazi u tridesete, a sa njima sasvim druga prica… Nadam se da ces procitati ovaj moj komentar za 10 godina i dati mu jedan plusic :)
Totalno novi prioriteti i koncepcija zivota se menja iz korena. Zelim ti da u sto kracem mogucem roku preskocis promene koje slede.
Nekako sam vremenom dosao do razmisljanja da je “sve u svoje vreme” sasvim ok filozofija. I oni bezvezni tinejdzerski dani su bili neophodni za to doba. Samim tim sve sto sam prosao u dvadesetim je tu bilo s razlogom.