Do danas sam verovao da postoji neka prirodna ravnoteža i ovom svetu, da postoji neko ko kontroliše da kad ti se nekad zakine da se drugi put to i nadoknadi, ali izgleda da sam pogrešio. Ipak je matematika mnogo verodostojnija… Prethodni ispit na koji sam izašao me baš nisu htela pitanja, pre toga iz sociologije, ponovo sam izvukao neka blesava pitanja, ali sam se ipak snašao, i još par puta pre… Sada, mislio sam red je da me jednom, makar, pogode pitanja koja znam malo bolje, ili makar neka lakša. Kako se rok završio pre 5 dana, upravo toliko sam i imao da spremim ovaj usmeni kolokvijum iz matematike, ali ispostavilo se da sam uspeo „samo“ prvih 31/36 pitanja dovoljno dobro da naučim što bi u normalnim uslovima, valjda bilo normalno da se prođe. Ali tu je ipak nastupila „Čudesna subina čudesnog studenta“, i izvukao sam 44. i 49. kombinaciju pitanja od 50, i pogodite oba pitanja su bila od tih 5 koje nisam naučio. Kad sam ih pogledao, nisam više znao gde se nalazim, niti da verujem u bilo šta. Mada i ono malo što sam znao o tim pitanjima je „izvetrilo“ posle 8 sati čekanja na red. Možda je bilo prilike da prepišem nešto ali sam bio totalno rastrojen kad sam uvideo koliki baksuz neko može da bude.

Preživeću ja sve ovo nije problem, dosta sam dobro savladao prvi deo, i ovaj još malo i biće dovoljno to za ispit, ali kako to objasniti roditeljima. To mi je mnogo veći problem, a verujem i svima nama, nego to što sam pao kolokvijum.

Ostaje mi da gledam i dalje pravo i ne obazirem se toliko na njih bar što se kritikovanja tiče, ali mi to bar za sad ,ne uspeva…