Prethodne 2 sedmice se nisam oglašavao pre svega zbog odsutnosti. Nešto kasnije sam shvatio, da sam zahvaljujući istoj zaboravio i na jedan meni jako važan (ili je to nekad bio) datum.

Naime 11.3.2000. godine sam dobio prvi računar. I to se neko vreme slavilo… Napredak se merio crvenilom u očima, i količinom novca skupljenom za Kosmo Disk. Međutim, da li zbog činjenice da sam u to vreme bio u Novom Sadu, ili zbog činjenice da više ne znam gde mi je dupe gde mi je glava od koječega što sam navukao sebi na vrat, ove godine sam na taj datum potpuno zaboravio. Možda je ovo još jedna činjenica da prestajem biti geek. Koji bedak…

Ali sa druge strane, desilo se i nešto lepo. Posle skoro 3 godine bio sam u Novom Sadu, rodnom mestu moje mame. Sramota, ali stalno sam bio u nekim obavezama i nikako nisam imao dovoljno jak razlog da odem (kao da je preko sveta). Tom prilikom sam imao priliku da se osetim verovatno po prvi put ujakom, jer sam po prvi put video sestrine ćerke. Već sam pričao o fenomenu porodice, i koliko mi ona u suštini (ne)nedostaje.

Ali još jedan osećaj mi je zadržao pažnju ovog puta… Ranije sam odlazio svako leto u NS, i ostajao tamo skoro mesec dana, imao svoje društvo, i provodio fenomenalne trenutke. I pred kraj svakog leta, prilikom odlaska bih gledao na sve te kuće oko kojih sam se igrao, i pokušavao da se setim svih doživljaja tog leta. Vremenom prestao sam da idem u NS, i zaboravio sam kako to sve izgleda. I ovaj put, vraćavši se kući, ponovo sam ugledao te kuće, jako promenjene, više i nema tu onih ljudi koji su nekad bili, i pokušao da se setim svega… I, poželeo opet doći u NS. Nostalgija, sećanje na detinjstvo…